U dosadašnjem opusu Slobodana Kneževića izrada ručno rađenih kARTona ima istoriju dugu skoro pune tri decenije. Sve je započeto početkom osamdesetih godina proteklog veka kada je ovaj grafičar iznašao autentičan način da ekskluzivno izrazi vlastitu osećajnost i jedan specifičan umetnički senzibilitet. Njegovi radovi su se sasvim "prirodno" uklopili u tadašnju postmodernističku klimu kojom je, posle decenijske dominacije konceptualizma i nematerijalne umetnosti (ideja = forma), obnavljan status i dignitet konkretnog dela. Rani kARToni su struktuirani kao slojeviti nanosi očvrsle i diskretno obojene papirne melase. Knežević postupkom kontrolisane slučajnosti ostvaruje konzistentne ali vibrantno ekspresivne kompozicije - plastičke celine kartona su se doimale poput sintetičke tvorevine uzbudljive površinske fakture, ali i kao svojevrsne reifikovane i "uosećajene" kartonske tvorevine nepravilnih oblika i neuobičajenih formata. U nekim poznijim ostvarenjima, Kneževićevi kARToni su izraženi kao zasebni formalno-prostorni objekti čije se dejstvo proširuje i na treću, prostornu dimenziju...